ZALBA NA PRESUDU 80 0 P 053922 13 P



S obzirom da je RS suvlasnik Bobar banke preko koje pere novac, vršila je krijumčarenje takođe putem svog ortaka inače igrom slučaja prvog čovjeka režima u Bijeljini, koji je usput i jedan od tajkuna bliskih diktatoru i tiraninu, a formalno predsjedniku tužene RS još neko vrijeme, jasno je zašto svi organi smješteni na adresi Vuka Karadžića broj 3 ne rade po zakonu nego izvršavaju naloge mafije.

OSNOVNOM SUDU U BIJELJINI

Predmet: 80 0 P 053922 13 P

TUŽBA

Tužilac:

ZDENKO BAJO
MAJKE JEVROSIME 20 / 76300 BIJELJINA

Tuženi:

REPUBLIKA SRPSKA
Pravobranilaštvo RS, Vuka Karadžića broj 4, 78000 Banja Luka

Vrijednost spora:

0 KM

ŽALBA NA PRESUDU OSNOVNOG SUDA

PRESUDA SE OVOM ŽALBOM POBIJA U CJELINI, ZBOG POVREDE ODREDABA PARNIČNOG POSTUPKA, POGREŠNO I NEPOTPUNO UTVRĐENOG ČINJENIČNOG STANJA TE POGREŠNE PRIMJENE MATERIJALNOG PRAVA, VEZANO ZA ČLANOVE 208 – 211 ZOPP, ŠTO ĆE BITI OBRAZLOŽENO U TEKSTU ŽALBE!


Prije svega, s obzirom na brojne tekstove u kojima sam iznosio podatke o bahatom i neprofesionalnom radu pojedinih tužilaca i sudija, želim istaći i pozitivan primjer. Postupajući sudija u ovoj parnici je gospodin koji odgovoran posao obavlja dostojanstveno, izuzetno ljubazno, ophodeći se prema svima sa poštovanjem i zaslužuje da bude ne samo predsjednik suda nego nadam se nekad kada zaživi vladavina prava i član VSITV-a. Zadatak koji sam sebi sam dao odavno, je da srušim sa vlasti trenutni mafijaški političko tajkunski režim, kako bi časni službenici mogli da rade po odredbama ustava i zakona a ne prema usmenim naredbama političke volje bahatih moćnika.
Što se tiče same parnice iako se radilo o utvrđenju diskriminacije to nije spriječilo tuženu RS da nastavi sa tim čak i u samom postupku, odnosno da sebi obezbijedi povoljniji nezakonit tretman. Prvo je iako obavezna da u odgovoru, ako osporava tužbeni zahtijev navede činjenice i dokaze, izbjegla to da učini a potom se nije pojavila ni na pripremnom ročištu. S obzirom na princip obrtanja tereta dokazivanja smatram da u ovakvim postupcima potencijalni diskriminator ima obavezu da bude prisutan na svakom pretresu ali to je manje bitno. Iz istorijata tužbe vidi se da je pripremno ročište okončano bez ijednog prijedloga tužene RS za uvrštavanje dokaza, da bi se ipak na glavnoj raspravi pojavio kompletan predmet 80 0 P 043325 13 P 2.

Tužena RS je "podmetnula" taj materijal poput kukavičjeg jajeta meni iza leđa, tako što je pred kraj radnog vremena prethodnog dana predala prijedlog s tim u vezi i spriječila administrativnu službu da taj podnesak dostavi na pripremno ročište sutradan.
To mi je poslato poštom naknadno ali bez objašnjenja da li se to prihvata ili ne, no ja sam bio spreman i na takvu opciju te bih raskrinkao svaku eventualnu laž koja bi se pokušala plasirati na raspravi da je do toga došlo. Naime u predmetu 80 0 P 043325 13 P 2 uneseno je obilje nerelevantne dokumentacije pa čak i jedan falsifikat o čemu sam obavijestio sud i na 8 gusto kucanih strana razobličio jedan dio laži i skrenuo pažnju da sud mora da prema članu 2 odlučuje u granicama zahtjeva, a ne da tužena RS mjenja tužbu po svom nahođenju i pretvara sve u prekršajni postupak. Znajući to niko se nije ni pojavio na glavnoj raspravi po toj parnici dana 17.06.2014. ali su smislili plan da na mala vrata sprovedu zamisao u ovom predmetu. Prije nego što nastavim sa daljim obrazlaganjem žalbe citiraću stav pravne struke o tužbama za utvrđenje diskriminacije.
Teret dokazivanja je institut procesnog prava koji daje odgovor na pitanje na kojoj od stranaka leži teret dokazivanja odlučnih činjenica, odnosno ko snosi štetne posljedice ukoliko činjenično stanje ostane nerazjašnjeno. Prema standardnim pravilima procesnog prava, osoba koja treba u postupku dokazati za sebe povoljnu činjenicu, ima i teret dokazivanja, pa je dužna sa stepenom izvjesnosti dokazati činjenicu na koju se poziva. Ukoliko joj to ne pođe za rukom, sud će, primjenjujući pravilo o teretu dokazivanja (član 126. Zakona o parničnom postupku), u pravilu uzeti da činjenica koja nije dokazana ne postoji. Prema ZZD žrtva eventualne diskriminacije čak nije dužna dokazati diskriminaciju sa stepenom sigurnosti, već je dovoljno da učini vjerovatnim da je do diskriminacije došlo. Ako ispuni taj uslov, navodni diskriminator je dužan dokazivati da nije prekršio princip jednakog postupanja ili zabrane diskriminacije u predmetu rasprave. Ako tuženi sa stepenom sigurnosti ne dokaže da diskriminacije nema, sud je dužan utvrditi da je pravo na jednako postupanje povrijeđeno („in dubio pro discriminatione“). Standard vjerovatnosti koji je tužitelj dužan dokazati podrazumjeva dokazanost činjenice da je došlo do njegovog stavljanja u nepovoljniji položaj, te da bi bilo moguće da je do toga došlo zbog direktne ili indirektne diskriminacije. Drugačije rečeno, vjerovatnost postoji ukoliko se u sudskom postupku odluka o postojanju diskriminacije čini izglednijom od odluke da diskriminacije nije bilo, a ti izgledi se zasnivaju na dokazima na kojima se temelji postojanje vjerovatnosti da je došlo do diskriminacije. (Postupci za zaštitu od diskriminacije – Goran Nezirović, član VSITV BIH)
Iz zapisnika sa glavne rasprave vidi se da je ovo pravilo prekršeno jer izvođenja dokaza prema relevantnom članu 99 ZOPP-u nije ni bilo a tužena RS ni u završnoj riječi nije čak dovela u vezu bilo koji dokument iz spisa koji je predložila sa ovim tužbenim zahtijevom a kamoli dokazivala nediskriminaciju. Djeluje pomalo i neukusno da se u ta 3-4 rada kaže kako iz "izvedenih" dokaza (koje nije ni izvodila odnosno obrazlagala) nešto proističe.
DEMONTIRANJE MAFIJASKOG REZIMA
Ispostavilo se da sam bio u pravu kada sam u zapisnik izjavio da tužena RS nediskriminaciju "dokazuje" ćutanjem i želi da ovaj sud legalizuje bezakonje koje je sprovodila. Dakle umjesto da tužena strana u postupku dokazuje nepostojanje diskriminacije ona je mudro ćutala, (kako je ne bih mogao demantovati laži kojima se misli poslužiti) nego je teret dokazivanja u potpunosti preuzeo sud i to pokušao učiniti u obrazloženju presude.
No sve to nema nikakve veze sa tužbenim zahtjevom te ističem primjer poznat pod nazivom DAMJANOVIĆ – MAKTOUF, gdje sud u Strazburu nije odlučivao da li su oni trebali biti osuđeni i koliko, nego se isključivo bavio temom iz tužbe a to je da li je trebalo primjeniti zakon koji je bio na snazi u vrijeme izvršenja, umjesto 10 godina kasnije donesenog kako su pogrešno radili sudovi u BIH. Posljedica toga su brojne poništene presude, a sada povezujem to sa greškama u ovoj presudi, prateći tačke iz zahtijeva koje je sud naveo na strani 1:
1. Tužbom se ne tvrdi da je prekršeno neko pravo zbog donošenja usmene naredbe pa čak ni zbog njenog sadržaja koji je pravno nemoguć, nego je tužena kada mi je zabranila pristup, odbila da mi preda pismeno rješenje o tome, te otela pravo na žalbu na takvu odluku, garantovano članom 16 Ustava RS.
2. Shodno pravilu da je diskriminacija svako različito postupanje oteto je pravo iz člana 4 Ustava BIH.
3. Tužena RS nije dozvolila da na način propisan ZOKP-u predam krivične prijave.
4. Tužena RS nije odgovorila pismeno na zahtjev predat 4 mjeseca ranije niti je dozvolila da pristupim tužilaštvu kako bih dobio podatke, pa čak ni opciju koju velikodušno nudi za predavanje podnesaka, da mi recimo administracija donese traženo u prizemlje.
5. Budući da se ništa od toga ne primjenjuje na ostale građane oteto mi je pravo garantovano članom 4 Ustava RS.
6. Takvo postupanje je posebno imajući u vidu da se primjenjuje od početka 2010-te izuzetno ponižavajuće, čime se krši pravo garantovano članom 14 Ustava RS.
7. Shodno svemu navedenom tužena RS je otela i pravo garantovano članom 48 Ustava RS.

Ovde ističem kao ključni argument diskriminacije tačku 4 te podsjećam da sam podatke o krivičnim prijavama protiv AD Univerzal i portira tražio i 2012-te kada je tužena RS odbila da odgovori na to i umjesto toga pokušala da me otjera a onda uhapsila na trotoaru, (parnica 80 0 P 043325 13 P 2). Ti podaci su mi trebali za spor protiv AD Univerzal, što i navodim jasno u ovde relevantnom zahtijevu od 08.01.2013. koji je dio dokaznog materijala.
Tužena RS naravno nije odgovorila jer je sakrila pomenute prijave, što sam i izjavio u zapisnik a sada dokazujem da je to istina i prilažem shodno članu 207 ZOPP-u dva nova dokumenta (Zahtijev 20.06.2014. i Odgovor 26.06.2014.) Iz datuma se vidi da su nastali poslije glavne rasprave a suštinski je bitan samo odgovor OT Bijeljina.
Pod stavkom dva konačno se daje odgovor na pitanje o "nestalim" krivičnim prijavama i navodi da je formiran predmet T 14 0 KTA 0010617 14. Odluku o nesprovođenju istrage nisam nikada dobio ali važnije od svega je broj pod kojim je sve zavedeno. Dvije poslednje cifre pokazuju da su te prijave zaista sakupljale prašinu u nekoj zaturenoj ladici AKO UOPŠTE I POSTOJE. Ne bi me iznenadilo da su uništene a sada se samo formalno otvara pradmet sa unaprijed određenim zadatkom da se odmah i zatvori. To što se krije ime tužioca navodi me na zaključak da je u pitanju gđa. Stjepanović, posebno imajući u vidu da je odmah pobjegla na odmor kako ja opet ne bih mogao dobiti dodatna pojašnjenja ili ne daj bože zatražiti uvid u taj spis i primijetiti nove prevare.
Dakle shodno obavezi iz zakona ukazujem drugostepenom sudu da iz ovog novog dokaza proizilazi da mi tužena RS planski nije htjela dati podatke o prijavama koje sam tražio u skladu sa zakonom niti poslati čak i negativan odgovor, jer je iste zaista sakrila, te je konstantno pa i dana 13.05.2013. vršila diskriminaciju nada mnom. Opravdanje koje koristi da sam mogao predati podneske u prizemlju ili poslati poštom je dodatno ponižavanje jer je taj segment nebitan. Zapitajmo se šta je sa odgovorom, odnosno podacima, koje sam tražio. Da li sam i to trebao dobiti na šalteru Pošta Srpske ???
Tužena RS pokušava brutalnu zamjenu teza i uopšte se ne bavi onim što je nesporna diskriminacija a to je činjenica da ne postoji odgovor na zahtijev od 08.01.2013. nego pokušava brutalno gaženje člana 16 Ustava RS opravdati nekim lažima sudske policije i glavnog tužioca. Time se uopšte neću baviti i trošiti vrijeme svoje i suda, jer kada bi se primjenjivala takva praksa po istom principu bi g. Kovačević mogao izdati usmenu naredbu da me zatvore 3 godine u podrum a onda bi se to opravdavalo time da sam "prijetio nasilnim ulaskom" te da su me građani Debeljević i Gruhonjić prijavili za "Ugrožavanje sigurnosti" a MUP, OT Bijeljina i Okružni sud su "UTVRDILI" da iz mojih tekstova (mart 2010-e) u kojima stoji da ću podnijeti prijave protiv odgovornih iz OT Bijeljina, te da će završiti u zatvoru, ako ne otkriju za čije su interese (POLITIČKU VOLJU) radili, proizilaze "ozbiljne prijetnje".
Zato se smišljeno i ne pominje odluka OT Doboj, (sadržana u spisu 80 0 P 043325 13 P 2) kojom se demantuju laži Kovačevića, Stjepanović i ostalih pripadnika grupe "VIŠE LICA" koji su uz pomoć zapisnika sudske policije, (kojima naređuju šta da pišu) pokušali da me diskredituju i nanesu štetu. To je zaista dosta dugo korišteno kao izgovor za zabranu pristupa a sada kada je razotkrivena lažna prijava prešlo se na navodne prekršaje no čak i u presudi se pominje "nasilni ulazak" kao opravdanje za usmenu naredbu.
Vidljivo je dakle iz priloženog spisa da sam još od februara 2010-te predao zahtijeve tražeći odgovore na sporna pitanja od kojih ističem samo jednu temu – materijalni dokaz sa mjesta zločina. Na pitanje (11.02.2010.) kako je nestao sa asvalta, čime je presječen, gdje je nestao dio zašto je kaiš opran i čime, nikada do danas nije odgovoreno, a iz dopisa od 26.06.2014. u stavki 3 OT Bijeljina se bukvalno izruguje tvrdeći da je sve ono što sam pitao u tačkama 4,5,6, i 7 nekoliko dana ranije "možda" sadržano u zabilješci koja je nekada bila negdje na web stranici na internetu !!!???
To daje objašnjenje i za razloge diskriminacije kao i šta je starije. Nije naravno razlog usmene naredbe moje odbijanje da se udaljim u julu 2010-te nego je prethodno pola godine sprečavan svaki pristup nadležnima, nije odgovoreno na zahtjeve za pristup informacijama a onda ja samostalno istražujući saznajem da je portir AD Univerzal, uklonio torbu sa lica mjesta, da su krijumčarena 3 paketa neke robe te predajem prijavu 24.06.2010. namjerno ne dostavljajući sve dokaze, a kad sam to pokušao 15 dana kasnije i dobiti odgovore naravno g. Gruhonjić je izašao u hodnik i rekao mi da napustim zgradu što je sudska policija smišljeno lažno opisala kao prijem i razgovor. Da je to laž, kao i tvrdnje sudske policije da su me primali "nebrojeno puta" je i dopis samog glavnog tužioca A – 326/12 koji jasno priznaje da smo se sreli samo jednom (jul 2009-te) a da s obzirom na odluku kolegija nije imao "šta više o tome da raspravlja". Što se tiče laži o razgovorima sa nekim drugim tužiocima kako od strane g. Kovačevića, tako i sudske policije na koju se poziva sud (73/11 od 24.11.2011) ne navodi se nijedno ime, ali je poslije uvodnog dijela o "mnogobrojnim prijemima" na drugoj strani dugačak spisak sa identičnim tekstom "ISTI GA NIJE PRIMIO" te "PREDAO PODNESKE U PRIZEMLJU".
Dakle ne postoji nijedno ime tužioca, a bitna je g. Stjepanović ili glavni tužilac. Tužioci Šabić i Nurkić su službeno povezani sa drugim predmetima a oni koji su me lažno prijavili odbijanjem da pruže neko objašnjenje uzrokovali su podnošenje tužbi protiv njih, te sada traže pomoć suda u prikrivanju krivičnog djela koje su izvršili privatno zarad interesa organizovanog kriminala. Osim već navedenog o pronalasku preko 4 miliona transakcija narko mafije preko Bobar banke, (a šverc je takođe izvršen preko Bobar grupe), dodajem i to da je samo mjesec dana kasnije 10.04.2010. uhapšen direktor AD Univerzal Slaviša Bobar kao član pljačkaške grupe Darka Eleza. S obzirom da je RS suvlasnik Bobar banke preko koje pere novac, vršila je krijumčarenje takođe putem svog ortaka inače igrom slučaja prvog čovjeka režima u Bijeljini, koji je usput i jedan od tajkuna bliskih diktatoru i tiraninu, a formalno predsjedniku tužene RS još neko vrijeme, jasno je zašto svi organi smješteni na adresi Vuka Karadžića broj 3 ne rade po zakonu nego izvršavaju naloge mafije.
Stoga su i naredili sudskoj policiji da lažu majku ubijenog djeteta kako OT Bijeljina nije nadležna za slučaj pogibje njene osmogodišnje ćerke, te je potom držali u zarobljeništvu bez ikakve potvrde. Ta gnusna laž je evidentirana u Zabilješci 1419/10, na strani 2, redovi 10-13. Već tada smo imali dokaze o pranju torbe benzinom, krijumčarenju i falsifikovanju obdukcije, no OT Bijeljina laže da nisu nadležni, pa tek 2012-te priznaju istinu u dopisu A-326/12 a to je da "nemaju o čemu da raspravljaju" uprkos obavezi iz ZOKP-u kada se pojavi novi dokaz. Činjenica da su snimci obdukcije traženi još u Zahtjevu za informacije 17.03.2010. i da su prikrivani 3 godine te da je bilo potrebno da dolazim oko 150 puta, ne dozvolim da me ponižavaju dalje i otjeraju, provedem noć u zatvoru da bih tek tada dobio tražene snimke, se uopšte ne pominje. I prethodni zahtjev iz 2010-te i Rješenje o predaji kopije dijela tražene dokumentacije od 12.09.2012. se ne pominju iako su sadržani u kopiranom predmetu 80 0 P 043325 13 P 2.
Bilo je potrebno dakle da se zanemare svi moji dokazi iz tog spisa i krene sa opravdanjima Kovačević Novaka od jula 2010-e navodne opasnosti i prekršaja, što uopšte nije mogao ovaj sud da analizira kao temu. Da li je OT Bijeljina odgovorno za pranje dokaza benzinom, prikrivanje krijumčarenja i falsifikovanje obdukcije, za šta su predati dokazi u priloženom predmetu, to nije bio predmet interesovanja suda, što je ispravno, ali nije smjelo biti ni to da li glavni tužilac tvrdi da ima razloge za diskriminatorsku naredbu, nego isključivo: DA LI MI JE PREDAT PISMENI PRIMJERAK TE ODLUKE I OMOGUĆENO PRAVO ŽALBE, TE DA LI JE ODGOVORENO NA ZAHTIJEV IZ JANUARA 2013. ???
Ova tužba za utvrđenje diskriminacije je praktično pretvorena u postupak koji je davno morao biti sproveden ako se htjala izdejstvovati neka suspenzija prava ali na način predviđen ZOUP-u, relevantni članovi:
"Načelo saslušanja stranke" Pre donošenja rešenja stranci se mora pružiti mogućnost da se izjasni o činjenicama i okolnostima koje su važne za donošenje rešenja, te "Oblik i sastavni delovi rešenja" Rešenje se donosi pismeno, izuzetno, u slučajevima predviđenim ovim zakonom ili drugim propisima, rešenje se može doneti i usmeno. Kad se rešenje saopšti usmeno, mora se izdati u pismenom obliku, osim ako je zakonom ili drugim propisom drukčije određeno. Pismeno izrađeno rešenje mora potpuno da odgovara rešenju koje je usmeno saopšteno. Rešenje se mora dostaviti stranci u originalu ili u overenom prepisu."
Prema svemu sadržanom u obrazloženju presude upravo je ovom parnicim urađeno ono što nije kada je trebalo, sa tom razlikom što niti su mi predočene činjenice i okolnosti na kojima se zasniva moja "krivica" niti da se izjasnim o tome, nego je sve obavljeno kasnije kroz presudu.
Posljedica ovakve presude koja potpuno izlazi iz tužbenog zahtijeva je neovisno od odluke drugostepenog suda to da ću kada se nastavi glavna rasprava u drugoj parnici, umjesto jedne strane izvoditi svoje dokaze na preko 10 strana i bar upola toliko da pokazujem sve laži OT Bijeljina i sudske policije odnosno tužene RS, a da se tužena "davi" u svojim lažima pokazao sam na glavnoj raspravi u ovom predmetu, te uzgred ističem da zabilješka pribavljena naredbom suda od 14.08.2013. ne može imati nikakvu težinu jer je lažna, sačinjena 3 mjeseca kasnije poslije mojih zahtijeva da dobijem kopiju one koja je MORALA biti sačinjena dana 13.05.2013.
Čak ni tvrdnja suda citiram "Međutim, tužiocu je bilo omogućeno da ta pismena preda šefu pisarnice Okružnog tužilaštva u Bijeljini Sekanić Vojislavu, koji je došao u prizemlje zgrade suda kako bi preuzeo pismena od tužioca, ali da je tužilac odbio da mu preda ta pismena." nije sadržana niti u zabilješci niti u "Odgovorima" Mup-a, pa je očigledno da to nije zasnovano na ionako lažnoj dokumentaciji, no podvlačim ponovo da je poenta u dobijanju tražene dokumentacije, što tužena RS odbija da uradi a ne u tome gdje ću predati zahtijeve ili prijave Kako se u svom odgovoru tužana pozvala "opreza radi" i na zastaru skrećem pažnju da ne samo da nije zastarjelo nijedno pravo iz ovog predmeta nego ni prava na informacije ostvarena predajom zahtijeva 2010-te, s obzirom da je članom Zastarjelost samog prava (ZOO) propisano da samo pravo zastarijeva poslije 5 godina. S obzirom da je nesporna činjenica da mi nije odgovoreno na zahtjev od 08.01.2013. a priloženim dopisom OT Bijeljina od 26.06.2014. pokazujem i zbog čega, (jer su prijave zaista bile sakrivene) a ne postoji ni pismeni tekst naredbe kojim mi se bilo šta zabranjuje, te mi nije omogućeno da se žalim na takvu odluku, predlažem da drugostepeni sud shodno članu 225, stav 5 preinači prvostepenu presudu i usvoji postavljeni tužbeni zahtijev. U suprotnom ću naravno svoja prava braniti pred Ustavnim sudom, koji će prepoznati najbolje koja se prava krše, a iz poštovanja prema načinu na koji je postupajući sudija Osnovnog suda vodio postupak, neću istraživati ko je sve odgovoran za zadržavanje podneska tužene RS dan pred pripremno ročište, niti po tom osnovu podnositi prijave ili pritužbe.
UMJESTO TOGA ĆU DOKAZE O KRIMINALU DRŽAVNIH ORGANA PREZENTOVATI ISPRED ZGRADE SVE DOK MI TUŽENA RS NE VRATI SVA OTETA PRAVA I TRAŽENE PODATKE KOJE SU 15 DANA OD PREDAVANJA ZAHTIJEVA POSTALE MOJE VLASNIŠTVO…

PRILOZI

Zahtijev 20.06.2014.
Odgovor 26.06.2014.

Zdenko Bajo
Majke Jevrosime 20
76300 Bijeljina
065831902

Komentariši